30 November 2010

Dolazi zima, duga i hladna



Dok slušam reči ove pesme, počinjem da u sebi tražim razloge zašto volim zimu. Jeste, zima je moje omiljeno godišnje doba. Volim sneg, prazničnu euforiju i ostale zimske čari. To doba praznika, snežnih pahulja i zimske čarolije, zavoleo sam još u detinjstvu. Pravljenje sneška belića, sankanje u parku, grudvanje, zauvek su ostali deo mene.

Pa i sada, uvek iskoristim priliku da odem par dana na neku planinu, u neku planinsku kuću, u kojoj obavezno ima kamin, i tu provedem par dana sa društvom ili rodbinom.


Volim tu zimsku idilu, pucketanje vatre, miris vazduha kada neko uđe i unese čist i svež planinski vazduh. Odmor za dušu i telo. Jednostavno zatvorite oči i uživajte u tom osećanju...

A tek praznici. Praznična euforija, ukrašavanje kuće, svečana atmosfera, doček Božića, Nove godine sa dragim ljudima. Sve je to čar ovog godišnjeg doba. Kažu nadležni u komunalnim preduzećima da će grejanje biti redovno i da će se redovno čistiti gradske ulice. Pa šta nam ona više treba.

Samo da strpljivo sačekamo prvi sneg i da se prepustimo uživanju i radostima zime, za koju kažu da će stvarno biti duga i hladna.

Uživajte u zimi koja dolazi.

A eto, ako najava za praznike, neka posluži ova slika :)))))

A dok čitate ovaj tekst, uživajte uz ovu muziku:



Ja sam predstavio, na svoj način, lepšu stranu zime. A ako vi imate nešto da dodate za i protiv zime, ostavite svoj komentar. :)

27 November 2010

Jedan poziv menja sve



Koliko puta ste bili u situaciji da nešto završite, upakujete, ili pripremite, a onda vam sve to padne u vodu zbog jednog telefonskog poziva.


To se meni baš često dešava.

Mnogi ljudi misle da su toliko bitni da rešavaju probleme putem telefona, da mogu da izdaju naloge putem telefona, da preokrenu nešto u svoju korist putem telefonskog poziva.
Verovatno je to nesposobnost tih ljudi da druge ljude pogledaju u oči i da im nešto bitno kažu u oči.. Ili je to možda strah da druge ljude pogledaju u oči jer nikad se nisu susreli sa takvom ozbiljnošću.

Pa i naši ministri u Vladi Srbije. Toliki broj telefonskih sednica, pa čak i kad nema nekog posebnog razloga za to.

Mnogi mladi parovi započinjali su i ljubav preko telefona. A neki su i završavali... A nečija ljubav je tako i funkcionisala... Naravno, preko žice.


Svakako da jedan poziv menja sve. Sve je stvar kulture komunikacije. Nije za džabe  Aleksandar Graham Bel izmislio telefon. Da bi ljudima olakšao komunikaciju. Ali, ljudi kao ljudi, zaboravili su gestikulaciju rukama, osmehom, pogledom, pa se polako otuđili jedni od drugih. Svi su nekako povezani, ali u današnje vreme žičanom i bežičnom vezom.


Tehnologija napreduje iz dana u dan... Dobrodošli u wireless dodire, wireless osmehe, wireless sastanke i wireless ljubav.. Jer jedan poziv menja sve.





Mislite o tome. I bar večeras ostavite svoje telefone na punjaču, i okrenite se živoj strani komunikacije :)




24 November 2010

Kada ti flaša padne na glavu


 +

 +
 =

Dok sam pio kafu sa društvom u komšiluku, počeli smo da pričamo o higijeni i čistoći oko zgrade.

Nedaleko od ulaza u zgradu su postavljena dva kontejnera koja služe za odlaganje otpada. I to mi je dalo inspiraciju da napišem ovaj post. Da, inspirisali su me kontejneri, jer su, za divno čudo bili poluprazni. Znači da komunalci dobro obavljaju svoj posao.

Ali, uvek ima ono ALI. Da li građani obavljaju svoje dužnosti koje se tiču čistoće okoline zgrade koja je vlasništvo svih nas???

Razni papirići, opušci od cigareta, pa i kese, svakodnevica su u obližnjem parku. Nekoga, izgleda, mrzi da se prošeta 20 metara i baci smeće na mesto koje je predviđeno za to.

Šta još reći, kada je meni još uvek ostala u sećanju komšinica koja je bez trunke srama bacila kesu punu smeća sa terase, pravo pored kontejnera. Ciljala je ona u kontejner, ne sumnjam ja u njenu "dobru nameru" ali se očigledno malo preračunala, pa nije pogodila u metu... Ili je možda vežbala novi način ubacivanja trojke sa visine...

I sam sam bio žrtva jednog "bisera" te moje komšinice, kada je staklenu flašu od jestivog ulja bacila na 20 cm od mene. Da sam bio bliže, sigurno bi me pogodila.

Kažu, reciklažom će se rešiti problem viška otpada. Ne sumnjam ja u to, ali ljudi, dajte malo da pre reciklaže samog otpada, recikliramo malo loše ljudske navike i nezainteresovanost za osnovnu kulturu higijene kod jednog broja naših ljudi.

Svi kažu da je reciklaža otpada posao budućnosti. Slažem se sa tim, i treba otvarati smerove u srednjim školama  i na fakultetima u vezi sa tim, ali trebamo prvo da se okrenemo sadašnjosti i da recikliramo svoje navike. Da opušak ili papirić bacimo u kantu, da plastični, kartonski i papirni otpad bacamo na mesta predviđena za to. To je jako malo za nekoga, ali će za buduće generacije značiti puno...

Čak i za decu i unuke te moje komšinice koja ima takve navike...


Reciklirajmo navike i ponašanje prema prirodi. Nakon tog procesa, lako ćemo reciklirati razne vrste otpada...




23 November 2010

Priča jednog psa...







Vraćajući se sa posla, negde na pola puta do kuće, počeo je da me prati jedan mali pas. Štene vučjaka...

Gledao me je njegovim malim okicama, iznurenim pogledom, kao da mi kaže: Uzmi me i vodi me u topli dom. A napolju je kao za inat počela da pada kiša, ona teška jesenja kiša. Pokislog psića sam sklonio ispod verande jedne privatne kuće u kojoj niko ne živi, dok se nisam organizovao da vidim šta ću sa njim. maleno drhtavo delo, usplahireno disanje i pogled uprt ka zemlji, kao da se stidi od mene što sam ga takvog zatekao.

Kao svakom ljudskom osećajnom biću, bilo mi je žao mališana, i uđoh u prvu prodavnicu da kupim konzervu mesnog narezka da nahranim malo izgladnelo štene...


Odjednom, njegov pogled je dobio energiju, počela je da sija toiplina u njegovim okicama i počeo je da veselo maše repom.

Ali nakon kratke radosti, ponovo molećiv pogled: Molim te, vodi me u topli dom...
Iako ne znam nemušti jezik životinja, pogled malog šteneta mi je govorio sve. A to sve je bilo to da je jednoj psećoj duši dovoljno jako malo da bi bila sreća: Hrana i deo našeg prostora koji bi bio njegov topli dom u hladnim zimskim danima koji dolaze.

I opet pitanje: Kakve su te osobe koje mogu biti toliko hladnokrvne i bezosećajne da se ne sažale na nejako štene... Zar tim slučajnim prolaznicima nije smetalo cvilenje malog psa. Ili su toliko zatvoreni u sebe da nisu čuli taj zvuk :(((( Zvuk od koga i nebo plače.

Za mališu je od danas počeo novi život zahvaljujući dobrim ljudima iz ulice Generala Pavla Ilića. Hvala im što su prihvatili da čuvaju malog jer će na proleće, kad malo poraste, trčkarati njihovim dvorištem oko vikendice na Borskom jezeru.

Dobro delo se dobrim vraća. Ipak neko to sve vidi...



22 November 2010

Iskreno i lično



Mnogi su čitali moj prvi post i dopao im se moj način razmišljanja. Kad pišem, ja pišem iskreno. Ove kišne noći, sedim u svojoj sobi i sa radija dopire glas voditeljke koja priča o iskrenosti... 

Zaista, šta je to iskrenost???

To je pitanje na koje malo ljudi zna pravi odgovor...

Za većinu ljudi je to osnova poverenja, ona kao takva, nudi lakši pristup rešenju problema, podrazumeva mnoge vrline, ali, takođe, podrazumeva razumevanje tuđih mana.
Jednostavno, našoj duši je lakše kada smo iskreni.

U skladu sa ovom sentencom, volim da tragam, u svom profesionalnom radu, za iskrenim osobama, koji žele otvoreno da pričaju i da pokažu da, zapravo, njihovi životi malih običnih ljudi, jesu veliki jer ih krasi divna osobina: ISKRENOST.

Iskreni ljudi su tu oko nas, samo ih treba pogledati pravo u oči i sve vidiš, jer stari narodi su govorili da su oči ogledalo duše. Za iskrenost je potrebno tako malo, krajičak dobre namere, ljudski osmeh, pozitivna misao i naravno, srce puno pozitivnih osećanja. Ništa više, a ni manje.

Na vama je da odlucite da budete iskreni i nađete to u dubini svoje duše. A, videćete, to je jako lako. Sve je to stvar uma, raspoloženja i upornosti.

Svako ima iskrenost u sebi, samo je treba naći.

A ljudi koji su licemeri i dvolični i rade drugom iza ledja... Pa... Za njih nema mesta na ovom blogu. Na njih ćemo se osvrtati samo kao na neke pojave u društvu.

Iskreno govoreći, jako sam srećan što poznajem iskrene ljude koji su tu i nemaju dlake na jeziku... Pozdravljam vas, a vi ćete se prepoznati ko ste :)








P.S. Dok čitate ovaj tekst, slušajte ovu pesmu.... Možda će vam ona pomoći da shvatite neke stvari...



21 November 2010

Ljudi koji su nezadovoljni svojim životom, mrze druge ljude



U časovima dokolice, puno razmišljam o raznim stvarima. Danas su me misli odvele na temu onih koji mrze... Mrze život, mrze ljude, mrze sve oko sebe. Po onoj narodnoj izreci, pre podne mrze sebe, a popodne ceo svet. 
Pitam se, šta ih to tera da mrze???
Mnogi kažu: 

1. Nezadovoljstvo sobom
2. Neizlečeni kompleksi iz detinjstva
3. Traume u detinjstvu
4. Uskraćena roditeljska ljubav
5. Neuzvraćena ljubav iz mladosti...

I još neki razlozi koji se vrte oko ljubavi.... Da, verovatno je to ključna reč: LJUBAV...
Neki koji je nemaju, mrze one koji je imaju, neki koji je kao imaju, mrze one koji je stvarno imaju, neki koji su je izgubili, mrze one koji su uspeli da sačuvaju ljubav... 

Ipak, sve je to u glavi, može neko da se nekom ne dopada, da mu možda zavidi na nečemu, ali zašto mrziti???? Zašto u sebi nositi gorak ukus mržnje, kada se treba okrenuti sebi, traženju sopstvene sreće i ljubavi...

Ona je tu negde, samo treba svoje srce osloboditi od mržnje i pogledati na pravu stranu... 

I ona će biti tu.


VOLITE SE LJUDI, JER LJUBAV POKREĆE SVET